Kliknite ovdje kako biste dobili automatski prijevod teksta u nastavku.
Od polja do stola: ususret održivim i otpornim prehrambenim sustavima u EU-u  

U ovom razgovoru Guido Milana (IT/PES) odgovara na pet pitanja o Strategiji „od polja do stola” , novoj strategiji za prehrambeni sustav u EU-u koji je pravedan, održiv i pogoduje okolišu. Ovaj član Općinskog vijeća Općine Olevano Romano i bivši zastupnik u Europskom parlamentu poziva na radikalnu promjenu u proizvodnji i potrošnji hrane, počevši s prelaskom na zelenije sustave proizvodnje koji poštuju biološku raznolikost i ekološka načela. Izvjestitelj je za mišljenje „Od polja do stola: lokalna i regionalna dimenzija” i ističe da je zbog COVID-a 19 prelazak na održivije i otpornije prehrambene sustave još hitniji. Mišljenje bi trebalo biti usvojeno na plenarnom zasjedanju Europskog odbora regija u prosincu 2020.

Strategija „od polja do stola” postavlja ambiciozne ciljeve u pogledu smanjenja upotrebe pesticida, kemijskih gnojiva i antimikrobnih sredstava, kao i cilj da 25 % poljoprivrednog zemljišta bude pod ekološkim uzgojem kako bi se potaknuo prelazak na održive prehrambene sustave. Je li to izvedivo s obzirom na predviđeni rast broja stanovnika?

Prehrambeni sustavi proizvode oko trećine svjetskih emisija stakleničkih plinova, koji su većinom rezultat poljoprivredne proizvodnje. Smanjenje emisija ugljika iz poljoprivrede zasigurno je prioritet, no ne smijemo zanemariti utjecaj svih ostalih sektora proizvodnje hrane na klimu, primjerice sektora ambalaže, prerade i distribucije. Stoga je bitno da se u Strategiji „od polja do stola” predlažu ambiciozni ciljevi za smanjenje količine onečišćujućih tvari. Proizvodne sustave moramo na djelotvotran način usmjeriti prema zelenijim oblicima koji poštuju biološku raznolikost i ekološka načela. Potrebna nam je radikalna promjena u proizvodnji i potrošnji hrane i čvrst savez proizvođača i potrošača. Međutim, tu promjenu ne možemo provesti preko noći, posebno ako postojećim proizvođačima ne pružimo odgovarajuću pomoć za promjenu postojećih načina proizvodnje i prelazak na održiviju proizvodnju u skladu s novim agroekološkim praksama. Prije svega, da bismo osigurali održivu tranziciju moramo zadržati tokove financiranja za potporu ruralnom razvoju, ali nam je istodobno potrebna i strateška usmjerenost na istraživanje i razvoj. Ukratko, ne trebaju nam samo kazne i ograničenja nego i paket koordiniranih politika za poticanje okolišno i društveno održivih oblika proizvodnje koji će biti i primjereno plaćeni.

Na koji bi način zajednička poljoprivredna politika mogla podržati klimatske i okolišne ambicije iz Strategije „od polja do stola” i Strategije EU-a o bioraznolikosti?

Zajednička poljoprivredna politika ključno je sredstvo za provedbu obje navedene strategije. Njezina je svrha zajamčiti ekonomsku zaštitu proizvođača i olakšati siguran pristup poljoprivrednom zemljištu, posebno za osjetljivije male i srednje proizvođače. Isto tako, u okviru te politike trebali bi se osigurati odgovarajući programi potpore za poticanje poljoprivrednih proizvođača na prelazak na zelenije prakse. Nedostatak ambicioznosti u najnovijoj reformi zajedničke poljoprivredne politike vrijedan je žaljenja, osobito imamo li u vidu klimatske i okolišne ciljeve iz Strategije „od polja do stola”. Klimatski i okolišni ciljevi ne mogu se ostvariti bez odgovarajućih sredstava i velikih ulaganja u održivu proizvodnju. Zajednička poljoprivredna politika mora biti više usklađena sa Strategijom „od polja do stola”, ne samo u pogledu okoliša nego i međunarodne trgovine i sektorskih politika i instrumenata. Osim toga, moramo preispitati i ciljeve zajedničke ribarstvene politike kako bismo promijenili sustav da iz mora samo uzimamo i počeli ga promatrati kao veliko područje koje treba njegovati, a ne kao rudnik iz kojeg se ribolovom jednostavno crpe resursi.

Kako lokalne i regionalne vlasti mogu doprinijeti izgradnji održivijih prehrambenih sustava? Možete li dati neki primjer inicijativa pokrenutih na lokalnoj razini?

Lokalna i regionalna razina upravljanja plodno su tlo za testiranje. One su tradicionalno korak ispred strategija na razini Europe i zaslužuju da ih se sada više uključi. Lokalne i regionalne vlasti diljem EU-a i na međunarodnoj razini već desetljećima aktivno rade na provedbi prehrambenih politika na lokalnoj razini i osnivaju vijeća za prehrambenu politiku, pa čak i bioregije. Gradovi i regije pokazali su da mogu koristiti lokalne i regionalne alate za planiranje i integrirane lokalne politike za poticanje raznih vidova urbane poljoprivrede, kratkih lanaca opskrbe i regionalnih tržišta, pokretanje održive nabave lokalnih i sezonskih namirnica iz ekološkog uzgoja za restorane javne prehrane, te inicijativa obrazovanja i podizanja razine svijesti radi poboljšanja lokalnih prehrambenih sustava. Države članice i EU trebali bi slijediti njihov primjer i s njima surađivati na širenju novih dobrih praksi na lokalnoj razini. Komunikacija, potpora i uzajamno učenje među svim razinama vlasti potrebniji su no ikad. Na primjer, željeli bismo da strategija koju je predložila Europska komisija slijedi primjer participativnih modela kao što su vijeća za prehrambenu politiku, koja su uspostavljena u mnogim lokalnim i regionalnim jedinicama.

Postojeći obrasci potrošnje hrane nisu održivi ni sa zdravstvenog ni s okolišnog aspekta. Kako se to može popraviti? Je li isključivo dužnost potrošača da promijene svoju ishranu?

Potrošačke navike važan su pokretač tranzicije prehrambenih sustava. Možemo vidjeti da se promjena već događa. Sve više potrošača pažljivo bira proizvode i sve su kritičniji. Međutim, važno je sljedeće – ne smijemo se baviti samo uskom skupinom građana nego se moramo pobrinuti za to da svi budu u mogućnosti odabirati hranu koja je zdrava i u skladu s njihovom kulturom. Nije prihvatljivo da su oni koji si ne mogu priuštiti „zdravu” hranu prisiljeni na kupovinu vrlo prerađenih namirnica ili na manjak hrane. Moramo zaštiti svačije pravo na pristup zdravoj i održivoj hrani. Potrošači, uključujući najranjivije i mlađe generacije, trebaju našu potporu u obliku obrazovanja i točnih i transparentnih informacija te poticaja za promjenu potrošačkih navika. Međutim, promjenu moramo potaknuti i poduprijeti sveobuhvatnim promatranjem sustava proizvodnje hrane i poticanjem proizvodnje zdrave i jeftine hrane i njezine dostupnosti na tržištu. Potrebne su i mjere socijalne zaštite kako bi se najosjetljivijim skupinama omogućilo da sami biraju zdravu hranu.

Kako pandemija utječe na lokalne i regionalne prehrambene sustave? Koje su ključne inicijative i mjere uspostavljene za jačanje lokalnih i regionalnih prehrambenih sustava kao odgovor na krizu?

Pandemija je nedvojbeno dovela do poremećaja i srednjoročnih i dugoročnih promjena u lokalnim i globalnim prehrambenim sustavima. Puno toga može se reći o posljedicama krize. Jedna od najvećih posljedica je povećanje nejednakosti u pogledu pristupa hrani i eksponencijalno povećanje broja građana izloženih ekonomskom siromaštvu. Situacija zasigurno iziskuje hitne mjere, a to podrazumijeva i mjere lokalnih vlasti i tercijarnog sektora kako bi se zajamčila sigurnost opskrbe hranom. Kao što smo vidjeli za vrijeme krize 2008. godine, prehrambeni sustavi izloženi su kriznim ciklusima koji njihovu otpornost stavljaju na kušnju. Pandemija COVID-a 19 dodatno je naglasila hitnost izgradnje održivijih i otpornijih prehrambenih sustava. Kratkoročno moramo osigurati financiranje i potporu za ciljani i strateški oporavak od krize, ali ne smijemo zaboraviti da nam je za promjenu potrebna dugoročna vizija. Čvrsto vjerujemo da se iz krize izazvane COVID-om 19 mogu izvući vrijedne pouke. Lokalne vlasti pokazale su da su brojni građani imali koristi od kratkih lanaca opskrbe i zdrave hrane i da su u doba ograničenja kretanja više vremena provodili kuhajući i pripremajući domaće recepte. Nadamo se da će se te zdrave prakse nastaviti, pa čak i povećati i nakon završetka krize izazvane koronavirusom.

Kontakt za medije: pressecdr@cor.europa.eu

Share: